среда, 28. март 2012.

Legenda: List

Visok je i izrazito suv, uskog i bledog lica, ima visoko i lepo čelo; dugu sasvim pravu kosu koja mu pada do ramena, izgleda dosta neobično, jer, čim se uzbudi i pokrene glavu, kosa mu pada preko lica, ni nos se ne vidi. Neuredno se oblači, kaput kao da je samo nabačen, umesto kravate nosi uski beli okovratnik. Čudno stvorenje u neprekidnom pokretu; čas udara nogom, čas maše rukama, čas ovo, čas ono.


Muzika koju je nemoguće zamisliti, treba je čuti!



Muzika uzbuđuje i dira... ali, može li omađijati? Može li muzika u potpunosti obuzeti čoveka i odneti ga u drugi, bestelesni svet?

„Listovo lice je imalo izraz agonije, a povremeno bi se pojavio srećan osmeh; tako nešto nisam nikada video na licu živa čoveka, sem na platnima starih majstora koji su slikali našeg Spasitelja; rukama je preletao preko klavijature, ispod mene je zemlja podrhtavala, a publika je bila obavijena muzikom."

Za klavirom je bio, bez imalo sumnje, impresivan. Umeo je da publiku dovede do ushićenja, da je trone ili da je baci u tešku tugu. I - naravno - da je svojom nenadmašnom veštinom ostavi bez daha. Žene su bile van sebe, vrištale, i ponekad padale u nesvest. Bila je to beatlemanija onoga doba.

U čemu je bila tajna? To pitanje je Hajne postavio jednom lekaru, a ovaj mu je govorio o „magnetizmu, galvanizmu i elektricitetu, o prenošenju emocija u dvorani gde je vazduh prezasićen isparenjem mnoštva upaljenih sveća, stotina vrsta parfema i znoja ljudi, o epileptičnoj lakrdiji, o fenomenu uzbuđenja, muzičkoj groznici i drugim čudnim stvarima".

Rodio se 22. oktobra 1811. godine u Rajdingu, malom mestu u današnjoj Austriji, u blizini mađarske granice. Otac mu je bio nastojnik imanja kneza Esterhazija (ona plemićka porodica, koja je pomagala i Jozefa Hajdna). Njegov talenat otkriven je kada je imao šest godina, a u devetoj je imao prvi koncert - kako i priliči jednom wunderkindu. Njegov otac tada napušta službu i seli se sa sinom u Beč. Mladog muzičara podučava veliki klavirski pedagog Karl Černi, a teoriji kompozicije Antonio Salieri (da - onaj!).

Dve godine kasnije otac i sin odlaze u Pariz. Mađarsko plemstvo, koga i ovde ima, preporučuje ga. „Le petit Litz" uskoro postaje miljenik visokog društva i „kralj salona".

Otkrovenje se zbilo 1831. - Paganini nastupa u Parizu, po prvi put! List je u publici („zajedno sa Gotjeom, Žaninom, Žorž Sand, Delakroa, de Miseom, Rosinijem, Oberom, Hajneom i svim pariskim violinistima"). List, po prvi put, posmatra sebi ravnog - najvećeg showmana i virtuoza na svom instrumentu. I List tada shvata šta je njegov zadatak - za klavir će učiniti ono što je za violinu učinio Paganini. Njegove sopstvene obrade šest Paganinijevih kapriča (Paganini-etide) traže hrabrog pijanistu!

Postaje Šopenov prijatelj. Šopen se od Lista uči izvesnim stranama virtuoziteta; List saznaje šta je to rafinirani klavirskom toucher (dodir sa dirkama) i kako se koriste pedale. Mada potpuno suprotnih priroda, List - miljenik, uvek u centru pažnje, a Šopen - nepoverljiv i zatvoren, uvek će gajiti uzajamno divljenje.

Boraveći u Rimu 1839. godine izveo je još jednu muzičku revoluciju - nastupio potpuno sam na sceni (nešto neviđeno, jer pijanista je, do tog vremena, mogao nastupati samo uz orkestar ili kao pratilac pevača ili soliste na nekom instrumentu, a „između" ovih tačaka bi improvizovao ili izvodio svoja dela). Iz pisma:

Kako sam postao beskrajno drzak! Zamislite, umoran od svega, nisam bio u stanju da sklopim program koji bi imao nekakvog smisla, te sam smelo odlučio da priredim, potpuno sam, jednu seriju koncerata. Parafrazirajući izreku Luja XIV, obraćam se galantno publici, „le concert, c'est moi".

Tada, 30-ih godina pretprošlog veka u Parizu, pijanisti su se međusobno nadmetali, ali List je imao samo jednog ozbiljnog rivala, pijanistu Talberga. Pariz je, jedno vreme, bio podeljen na „talbergovce" i „listovce". Odlučujući dvoboj odigrao se 31. marta 1837. godine, a presuda je glasila: Talberg je najbolji pijanista na svetu... ali, List je JEDINI.

Mnogo je žena prošlo kroz njegov život - on ih je voleo, a one su njega obožavale. Ali, dve su ostavile poseban trag. Prva je bila groficu D'Аgu, koja je napustila muža i decu, da bi sa Listom bila u „slobodnoj" vezi. Bilo je to 1834. godine. Od njihovo troje dece, muzički leksikoni posebno spominju kćer Kozimu - bila je, najpre, supruga poznatog pijaniste fon Bilova, a potom kompozitora Riharda Vagnera. Posle nekoliko godina List i grofica su se razišli, zbog „suštinskih razlika naših dveju priroda", kako je List rekao. U duhu onoga vremena, grofica se svetila svome bivšem ljubavniku: napisala je roman (danas, naravno, sasvim zaboravljen), u kojem ga je ocrnila.

Druga „fatalna" ljubav dogodila se tokom Listove turneje po Rusiji, 1847. godine, kada je upoznao princezu Karolinu Sajn-Vitgenštajn. Otišla je sa Listom u Vajmar, gde su se, sledeće godine i nastanili i gde je List preuzeo potpuno novu ulogu - dirigenta kapele i borca za „novu" muziku (prvenstveno Riharda Vagnera).

Princeza Sajn-Vitgenštajn je Lista „preobratila". Od te 1848. godine List prekida svoje koncertne turneje, povlači se sa scene i posvećuje isključivo komponovanju. U Vajmaru su nastale njegove simfonijske poeme. Princeza je uticala i da se List okrene veri i misticizmu. Čekali su List i njegova princeza dugih sedamnaest godina na njen razvod braka (koji je bio moguć, po kanonskom pravu), a kada im je, najzad, odgovoreno - odrečno, List je stupio u red minorita!

Izvestan splet događaja i spletkarenje zavidljivaca naveli su Lista da se 1861. godine nastani u Rimu, a od 1875. boravio je naizmenično u Vajmaru, Rimu i Budimpešti. (U svoju Mađarsku se, inače, uvek rado vraćao.)

Umire 1886. godine, u Bajrojtu, gde je došao na molbu svoje kćeri Kozime.

Oko Lista kao da se okreće čitav muzički svet pretprošlog veka. Bio je dve godine mlađi od Mendelsona, a jednu godinu od Šopena i Šumana; stariji dve godine od svoga zeta Riharda Vagnera. Mnogima je bio prijatelj, a nekima i pokrovitelj i zaštitnik. Robert Šuman nije delio njegove muzičke nazore (niti su bili prijatelji), ali mu je, nakon što je čuo njegovo sviranje, napisao hvalospev. Mendelson je, najpre, bio uzdržan, a kasnije ga je hvalio. Edvard Grig ga je posetio 1868. i bio impresioniran njegovim sviranjem. Ruski kompozitor Aleksandar Borodin posetio je Lista 1883. godine.

Listova dela za klavir sačinjavaju čitavu jednu malu biblioteku. Većina tih dela je danas, međutim, „beznadežno zaboravljena" i niko ih ne izvodi: radi se o „lakim", salonskim komadima.

Ali, mnogi znaju za Listove virtuozne Mađarske rapsodije i mnoga manja dela: tri Ljubavna sna (treći je najlepši), Mefisto-valcer, Valse oubliée (zaboravljeni valcer). Najbolja dela su Klavirska sonata u h-molu, poznata po svojoj „paklenoj dužini" i dva klavirska koncerta (poznatiji je Prvi koncert, u Es-duru). Leksikoni spominju i dela za orkestar: dvanaest simfonijskih poema i Faust-simfoniju.



Post scriptum

Ah! Zaboravih da spomenem: List je (u časovima dokolice) za klavir preradio Berliozovu Fantastičnu i svih devet Betovenovih simfonija.

ПОТОПЉЕНА КАТЕДРАЛА

Ово је стабилан хаос.
Ово је самоорганизујући систем.
Храни се редом
Из мора нереда.


Дешава ми се да се, против своје воље, осећам као учесник у својеврсном театру апсурда. То осећање наилази када се нађем заглављен у реци аутомобила, негде у центру града или на аутопуту. Размишљам, тада, о томе како је цивилизација направила круг: ишли смо најпре споро, па полако убрзавали, бивали све бржи и бржи, све док брзина није постала невероватна стварност и превазишла саму нашу природу... да бисмо, сада, на другом крају точка цивилизације, опет стајали - негде на путу. И то заробљени у аутомобилу, том симболу моћи и брзине.

Од ових невеселих (и отрцаних) мисли и монотоније милења дуж аутостраде браним се Уметношћу. Савремене металне кутије на точковима (које „прде и смрде", говорио је Зуко Џумхур) пружају својим власницима известан комфор, па и могућност уживања у беспрекорном стерео-звуку. Заправо, стекао сам навику да музику слушам у аутомобилу, током вожње (рачунајући ту и оно, малочас споменуто, стајање). И, схватио сам недавно, нисам једини. Тј. и други, све чешће, музику слушају радије у свом четвороточкашу, него код своје куће или у дворани неког центра културе... (Ово „центар културе" звучи ми, некако, као архаизам или преживела метафора из прошлих времена.) Аутомобил, чак и ако стоји, пружа довољно акустике за угодан музички доживљај, а рутина вожње притом нимало не трпи.

Ако је светао летњи дан, а покушавам да се ушуњам у центар града, то може бити неки џез. Једно време сам проводио са Китом Џеретом, који Баха свира подједнако добро као што је, ономад, свирао своје композиције у Келну. Ту су и Арт Тејтум, Ерол Гарнер и Оскар Питерсон. У ово друштво се, након беспрекорног наступа на Београдском џез фестивалу, умешао и Бред Мелдау. Волим и Душка Гојковића. И мекани глас Дајане Крол. И многе друге. (Набрајам преко реда, како ми шта падне на памет.)

У вечерњим и ноћним сатима подразумева се класична музика.

Потопљен у мору аутомобила, замишљам да сам под водом. И да чујем далеке одјеке неке бивше, заборављене и потопљене музике.

КЊИГА УТЕХЕ



Ветрови дувају врло провидно.


Има ли излаза?

Ја га, повремено, налазим. У смеху.

Зашто људи, питам се, смешне ствари - не узимају озбиљно?




Станислав Јежи Лец (Stanisław Jerzy Lec, 1909 - 1966) највећи је писац афоризама у светској књижевности.

* * *

Из углова осмеха може се израчунати распон слободе.

Урличите! Осетите се млађи за милионе година.

Смешне ствари људи не узимају озбиљно. То је као кад би неко био убијен из револвера у облику морског прасета, а убијени тип не би то хтео да призна.

* * *

О њему један други Пољак, Лешек Колаковски каже: „Лец је био филозоф... Живела је у њему жеђ која ствара прави садржај филозофског истраживања: открити у речи све њене притајене могућности, решити се на радикализам непоштеђивања ничега оног што је у невиној баналности невидљив отров, кукавиштво, бекство од реалног конфликта, леност мисли или морална леност (...) Његово трајно залеђе била је вера у могућност спасења разума и спасења људске заједнице упркос свему."

* * *

Када се докопамо дубљих археолошких слојева, можда ћемо пронаћи трагове велике културе која је постојале пре но што је створен човек.

Оно што је немогуће замислити често је могуће купити.

Када се рађа песмизам? Кад се сударе два различита оптимизма.

Морал или је услован, или одмах исплатив.

И оптимисти су песимисти.

* * *


Преводилац с пољског Петар Вујичић о Лецу пише: Најдобродушнији осмех који сам у животу упамтио носио је на лицу Станислав Јежи Лец. Тако се смешио чак и онда кад би се сви у друштву бучно смејали нечем што би он казао.

* * *

У позориштима која држе до себе морао би да постоји отвор за пропадање од стида.

Загушљиво! Отворите прозоре, нек и они напољу осете.

Је ли човек дужан, кад нађе у себи нешто вредно, да то пријави најближој полицијској постаји?

Нико није толико глуп да с времена на време не би изигравао таквог.

Понекад нас нешто стегне у грлу, да не пустимо глас срца у главу, или обрнуто.

* * *

Замишљам га како седи у некој од бољих пивница у Варшави, са стране, и ослушкује разговор. Друштво је бучно, претресају се велике теме. Чини се да Леца не примећују, али он је, заправо, неопходан. Његова реч се чује! Његове изреке најбољи су зачин доброг разговора.

* * *

Помисли, пре но што помислиш!

Ако ти се допада џак, купи га заједно с мачком коју су ти хтели у њему продати.

Труди се да имаш нешто у глави, можда ће Муза начинити од тебе своју звечку.

Бојим се мешавине стилова, на пример, ренесансе социјалистичког реализма.

Ено стоје двојица с тољагама. Чекајући Годоа.

* * *

Често су то опаске на политичке теме. Политика је неизбежна - као судбина или зли усуд. Али, Лецове опаске се памте, а политика се заборавља.

* * *

Мисао мора бити дубља но што може да досегне рука власти.

У немим временима довољна је реч, у брбљивим чак ћутање.

Треба имати много стрпљења да би се њему научило.

Само сасвим хладни гадови кадри су да имају у паклу топао кутак.

Сунце које упада у затворску ћелију црта на поду сенке решетака. У тим квадратима могу затвореници да слажу укрштенице. Могућности тих укрштеница зависе од величине решетки.

* * *

Лецови афоризми често говоре о том неизрециво смешном створењу, о човеку - о нама!

* * *

„Како се треба понашати", упита ме мој познаник, „кад у својој кући нађеш жениног пријатеља у кревету с туђом женом?"

Дебели живе краће. Али једу дуже.

Неки дан добих писмо од читаоца: „Да би се разумеле ваше Неочешљане, треба бити начитан." Телеграфисах му сместа: „А треба, треба!"

Шта нас држи на овом глобу сем силе теже?

Глупост је мајка злочина. Али очеви су често генијални.

* * *

Влада Булатовић Виб дао је Лецовој књизи „Неочешљане мисли" назив: приручник за горке часове.

Читајте Леца!

Огледајте се у врелима смеха!

уторак, 6. јул 2010.

Univerzum srca: Šopen

Dečak se iskrao iz sobe i nečujno spustio niz stepenice. Sa uzbuđenjem je prišao velikom instrumentu. Podigao je, lagano, poklopac i dodirnuo dirke. Uskoro su ga okružili roditelji i sestre, koji su ga nemo slušali. Bili su zadivljeni. Dečak je svirao komade koje je, u danima pre toga, izvodila njegova majka. Još nije bio napunio pet godina.

Tako se, kažu, saznalo za nesvakidašnji talenat Frederika Šopena (Frédéric François Chopin, kršteno Fryderyk Franciszek), sina francuskog emigranta Nikole Šopena i Justine Kšizanovske, poreklom iz muzičke porodice. Rodio se 1. marta 1810. godine, u malom mestu Želazova Vola, nedaleko od Varšave.

Njegov prvi učitelj Adalbert Živni preneo mu je ljubav premu Bahu i Mocartu. Posle dve godine podučavanja, učenik je znao sve što i njegov učitelj: dalje lekcije su bile izlišne.

Šopen je leta provodio na selu, većinom kod roditelja svojih prijatelja i školskih drugova. Bio je dobar posmatrač: upoznao je poljskog seljaka, njegove brige i radosti, i - narodnu umetnost. Posle završenog liceja, sa šesnaest godina, Šopen se potpuno posvećuje studijama muzike, kod profesora Jozefa Elsnera.

U Šopenovom opusu počasno mesto zauzimaju muzički žanrovi koje mu je podario zavičaj: mazurka i poloneza. Šopenova mazurka predstavlja stilizaciju (dakle, ne doslovno citiranje) tri vrste poljskih narodnih igara: mazurek - vatreni, ritmički i riterski; setni kujavijak i veseli oberek. Povremeno, Šopen od ovih igara stvara jednu složenu celinu. „U mazurkama živi čitav poljski folklor: čobanin svira u gajde, prosjak svira stare narodne pesme na svome verglu, čuje se svadbena igra na selu."

Sa osamnaest godina, Šopen, do tada skroman i veseo, postao je razdražljiv i melanholičan. Bio je nesrećno zaljubljen u pevačicu Konstancu Gladkovsku. Piše: „Hteo bih da odbacim sve misli koje mi truju radosno raspoloženje, ali uprkos svemu, meni pričinjava najveće zadovoljstvo negovanje tih misli..."

Kao što je Paganini stvarao samo za violinu, Šopen je čitav svoj opus posvetio - klaviru. Pa, i u onim, malobrojnim, delima, u kojima se pojavljuju drugi instrumenti, tu je, neizostavno, i klavir. Dva koncerta za klavir i orkestar komponovana su u Varšavi, u vreme nesrećne ljubavi prema Konstanci Gladkovskoj. Berlioz je dobro primetio, da u ovim delima „orkestar predstavlja samo pratnju", koja je „hladna i takoreći nekorisna". Drugi stav Prvog klavirskog koncerta - Romance jeste, u stvari, jedan nokturno. O njemu sam Šopen kaže da predstavlja: „...sanjarenje o jednom prekrasnom času u proleće, na mesečini", sanjarenje koje je „...kao romansa, mirno i melanholično".

Baš u to vreme, čuo je Paganinija, đavolskog violinistu. Rekao je sebi: ono što je Paganini učinio za violinu, ja ću učiniti za klavir.

Niko nije bio skromniji od Šopena, kada je svoje virtuozne kompozicije iz op. 10 i op. 25 nazavao "etidama". Naziv "etida" se, naime, koristi za tehničke vežbe, koje služe savladavanju nekog konkretnog problema u izvođenju. Mada i Šopenove etide imaju isti ovaj cilj, one su, istovremeno, mala poetska remek-dela. Donose najrazličitija raspoloženja - od dečačke razigranosti (op. 10, no. 5), preko melanholije, do one koju je neko nazvao "Okean" (op. 25, No. 12).

Šopen je smatrao da je melodija kojom počinje Etida op. 10, No. 3, najlepša od svih koje je napisao. U prvom i poslednjem delu, etida donosi oplemenjenu narodnu melodiju, a u celini sa demonskim sadržajem srednjeg dela ( koji je, ujedno, vežba za velike dvohvate) predočava nam ekstreme Šopenove umetnosti.

Godina je 1829. Šopen odlazi, u društvu prijatelja, u muzičku prestonicu - Beč. U tom gradu muzike, bilo je dovoljno da Šopen odsvira nekoliko svojih kompozicija, pa da mu se otvore vrata svih bečkih salona! Morao je, mada nevoljno, nastupiti i na koncertu. Ali, uspeh koji je doživeo, povratio mu je veselost.

Još će godinu dana, nakon povratka iz Beča, provesti u Varšavi. A onda će krenuti na put, noseći sa sobom pregršt poljske zemlje u marami. "Izgleda mi kao da napuštam Varšavu da se nikada više ne vratim u nju, da odlazim da bih umro... Avaj, kako to mora biti tužno kada čovek ne može da umre onde gde je uvek živeo!"

Poloneza je „poljska igra", tročetvrtinskog takta i umereno brzog tempa. Bila je, najpre, dvorska igra poljske aristokratije i to još u XVI veku. Ritmovi ove stare poljske muzike su „skandirali trijumfalni marš poljskog plemstva prastarih vremena koje je proslavljalo krunisanje svoga kralja". Šopenove poloneze, katkad elementarne žestine, govore o slavnoj prošlosti i moćnoj Poljskoj, koja je predstavljala strah za Tatare i Turke. Slavna Poloneza As-dur, op. 53 donosi pobedničku himnu, bez premca u klavirskoj muzici. Šopenov poštovalac, kompozitor Robert Šuman je napisao: „To su topovi prikriveni u cveću".

Nekoliko nedelja kasnije, u Beč stiže vest o poljskom ustanku protiv Rusije. Šopenov najbolji prijatelj se, bez njegovog znanja, odmah vratio kući, da bi se i sam angažovao. Šopen je, vozeći se specijalnim poštanskim kolima, pokušao da ga sustigne, ali ga je na putu volja sve više napuštala.

Preko Salcburga i Minhena, stiže u Štutgart, gde je saznao za pad Varšave. „Usamljen i napušten! ...moja beda je neopisiva!" Piše dvanaestu Etidu iz op. 10 i Skerco u h-molu.

Izbezumljen, stiže u Pariz. Poljska izbeglička aristokratija pomogla mu je da uđe u svet pariskih salona. „Primljen sam u najzatvorenije krugove visokog društva; posećujem ambasadore, prinčeve, ministre, i ni sam ne mogu da shvatim blagodareći kakvom čudu se sve to desilo pošto nikada nisam osećao da me ovaj svet privlači."

Tridesetih godina XIX veka Pariz je bio blistava metropola društvenog i umetničkog života. U salonima plemstva i buržoazije briljirali su mislioci i pesnici, slavni slikari i muzičari, boreći se međusobno za prevlast. Počasno mesto u tom skupu pripadalo je muzičarima izvođačima - virtuozima.

Iz pisama vidimo da je imao lep stan sa dve sobe, na petom spratu, u bulevaru Poasonijer (Poissonière), sa pogledom na Pariz - od Monmartra do Panteona. „Mnogi mi zavide na vidiku, a niko na stepenicama." Zahvaljujući pismu dr Malfatija, upoznao se sa dvorskim kapelnikom Paerom, a preko njega sa kompozitorima Rosinijem i Kerubinijem, virtouznim pijanistom Kalkbrenerom, violinistom Bajoom i drugima.

Imao je malo prijatelja. Najpre se sprijateljio sa Listom. Obojica su pokazivala međusobno divljenje. Međutim, ovo prijateljstvo se održavalo zahvaljujući Listu, koji je umeo da pređe preko Šopenovih kaprica, hladnoće i sarkazma.. Nije bio bolji slučaj ni sa Majerberom i Mendelsonom. Prema Berliozu je, najpre, gajio simpatiju, a zatim se ova pretvorila u odbojnost. Divio se Beliniju. Bio je dobar prijatelj Ferdinanda Hilera i slikara Delakroa.

Svojim talentom briljantnog pijaniste mogao je sebi lako obezbediti bezbrižan život. No, za njegovu umetnost idealan okvir nije bio javni koncert. Evo šta je pisao prijatelju: „Nećeš mi verovati kakve muke moram da izdržim puna tri dana pre svakog sviranja pred javnošću." Listu je rekao: „Sviranje na koncertima nije za mene, zato što mi dah staje u grlu od tolikih usta, te hiljade radoznalih očiju me parališu, a od njihovih nepoznatih lica zanemim. Vi ste, međutim, stvoreni za koncertiranje, zato što ste u stanju bezmalo da ubijete publku, ako je niste osvojili."

Berlioz beleži: „Samo određen krug osoba za koje je slušanje njegove muzike bila istinska potreba mogao da ga privoli na to da sedne za klavir... Bilo bi to obično o ponoći, kada bi se salonski lafovi pokupili, kada bi prestale političke diskusije, kada bi pripovedači anegdota već ispraznili svoje radnjice - jednom rečju kada bi životna proza već postala svima kost u grlu. Bio ti tada dovoljan jedan nem, ali izražajan pogled para lepih očiju da bi iz sopstvene pobude seo za klavir, otvorio širom vrata svome nadahnuću i postao pesnik."

Nije slučajno što je „noćna muzika" ili nokturno bila omiljena romantičarski forma izražavanja. Sa jedne strane: senke, prigušene boje i nejasni obrisi, magija, halucinacije, a sa druge - san, uteha i smirenje - to je oprečna simbolika noći. Šopen je prva nokturna napisao još u Poljskoj, a poslednje samo nekoliko godina pre svoje smrti. Formalna šema nokturna često izgleda ovako: trodelni oblik, u kome se srednji deo razlikuje od prvog i trećeg po tonalitetu, ritmu i karakteru. Nokturna se razlikuju po karakteru: jedni donose samo melanholiju dana koji se okončava, drugi - atmosferu smrtne tuge, treći - religiozno raspoloženje. Četvrta grupa nokturna slavi ljubavnu noć. Među ovima je i nokturno "baršunastog sjaja" (op. 27, No. 2).

Iz domovine su stigle vesti: Konstanca se udala. Nova Šopenova ljubav bila je grofica Delfina Potocka, „opasna žena", pomalo luckasta i - talentovana pevačica. Ona će biti jedina žena koja je na Šopenovu ljubav odgovorila iskrenim osećanjima. Ali, bila je to kratkotrajna avantura.

Malo je nedostajalo da se oženi Marijom Vodzinskom! Verili su se, ali je Marijina majka, uz blagoslov, zamolila Frederika da stvar drži u tajnosti. On je, sa svoje strane, morao da obeća da će paziti na svoje zdravlje... Ali, može li bolešljivi kompozitor da izdržava jednu porodicu? Kakvi su mu prihodi? Ne znamo zašto, ali Marija je otkazala veridbu.

Reč „skerco" doslovno znači šala. Iz nauke o muzici saznajemo da je skerco: kompozicija brzog tempa, vedrog i humorističkog karaktera i brzih dinamičkih i ritmičkih promena. Dok je kod Betovena skerco bio samo jedan deo sonate, kod Šopena je to samostalna kompozicija. Ali, namesto humora, slušajući Šopenova skerca nailazimo na nervoznu fantaziju, kaprice i priviđenja. Najomiljeniji, Skerco op. 31 b-mol, donosi „ponosno ograđivanje od spoljnog sveta i opasno vraćanje u sebe samoga." Njegovo Finale je „u punoj atmosferi gordog prezira".

List beleži: „On je svemu davao neopisivu otmenost, vibrirajući impuls koji je, kako se činilo, zbrisao sve materijalno, obraćajući se direktno slušaočevoj duši bez posredovanja čula."

Izvodeći, najčešće, sopstvena dela Šopen je pokazivao rafinman, delikatnost, aristokratizam, ali i osećanje mere. Savremenici, takođe, ističu iznijansirani tuše (franc. touché, način dobijanja tona na instrumentu sa dirkama) i umetnost upotrebe pedala. Nije imao veliki forte (glasno), ali je zato imao izuzetna pianissimo (najtiše), tako da je dinamički raspon između to dvoje ipak bio velik.

Čuven je Šopenov rubato. Muzička oznaka „rubato" (ital. „ukradeno") navodi izvođača da se prema metričkom pulsu odnosi slobodnije, da diskretno produžava ili skraćuje notne vrednosti. Tempo rubato, tako, treba da bude analogan uzbuđenom, emotivnom ljudskom govoru. Preterana upotreba rubata vodi, međutim, afektaciji. Šopen je, objašnjavajući kako pravi rubato izgleda, pravio poređenje sa plamenom sveće: „Ako dunete blago, plamen će se zalelujati, ali se neće ugasiti. Ako samo malo jače dunete, ugasiće se."

Između Šopenovih četiri balada i istoimenih srednjovekovnih igara nema ničega zajedničkog. Kao instrumentalno epsko delo, balada je čisto Šopenova tvorevina. Po jednom tumačenju, osnovni motiv čuvene Balade op. 23 g-mol predstavlja - strah, kome se suprotstavlja „vizionarsko blaženstvo". Sledeće dve balade (op. 38 F-dur i op. 47 As-dur) inspirisane su poetskim delima Adama Mickjeviča. Poslednja, Balada op. 52 f-mol, „balada nad baladama", mogla bi imati (po Kasperu Heveleru) devizu „ono što se krije na dnu duše".

„Vas obožavaju. Žorž" To je pisalo na papiriću, koju su doturili Šopenu. Iza potpisa se krila književnica Žorž Sand, koja je živela slobodno, nosila muško odelo i okupljala oko sebe umetnike i obožavaoce. Uloge su se promenile: ona je njega osvojila. Zimu 1838. provešće na Majorki. Pošto su meštani odbili da im izdaju stan, nastanili su se u napuštenom manastiru u Valdemozi.

Šopenov ciklus od dvadesetčetiri Prelida op. 28, nastalih ili završenih na Majorci, predstavlja, možda, njegovu najintimniju muziku. To su, ponekad, muzički „dnevnički zapisi", skice ili muzički „aforizmi". Neki su, međutim, u formi balade ili nokturna. Mnogima je drag Prelid No. 4 : u gornjem glasu teče melodija „klasične jednostavnosti", a ispod nje struje nizovi harmonija.

Evo anegdote: Šopen i Sandova sedeli su u salonu, među svetom. Jedno psetance je trčkaralo naokolo, skakutalo i vuklo za nogavice. Žorž reče: „Da imam tvoj talenat, napisala bih nešto u čast ovog kučenceta." Na to je kralj salona seo za klavir i improvizovao - u trenutku - ovaj valcer! (Valcer su obožavatelji brzine, kojih ima podosta među pijanistima, nazvali „minutni", tj. po njima, valcer bi trebalo da traje tačno jedan minut.)

Neko je Šopenove valcere nazvao: kontra-valceri. Zaista, oni nemaju mnogo sličnosti sa omiljenom igrom Bečlija. Šuman je rekao da bi ove valcere - kada bi se uz njih moglo plesati - trebalo da plešu samo grofice! Šopenovi valceri su, skoro svi redom, ili prespori ili prebrzi, da bi se uz njih plesalo. Neki su mladalački vedri, a neki melanholični i delikatni .



Letnje mesece Šopen je provodio na porodičnom imanju Žorž Sand, u Noanu. Kuća je bila prostrana, tako da je mogla da primi više gostiju istovremeno. Šopenu je, možda, najdraži među njima bio Franc List, koji je dolazio sa svojom saputnicom groficom d'Agu. Tu je bio i prijatelj slikar Delakroa. Ponekad bi navratio Balzak.

Delakroa je ovako opisao život gostiju: „Kada nismo na okupu pri zajedničkim obrocima, igranju bilijara ili šetnjama, svako je u svojoj sobi, zabavljen čitanjem ili ispružen na otomanu. S vremena na vreme vetar donosi kroz baštu zvuke sa Šopenovog prozora. On radi u svojoj sobi." Za to vreme, „gospodarica" (tako ju je Šopen zvao), Žorž Sand je pisala romane ili, možda, razgovarala sa svojim prijateljima socijalistima... U Noanu je nastao niz značajnih Šopenovih dela.

U Šopenovom opusu se nalaze, osim novih muzičkih žanrova, i „klasične" forme koje je nasledio od prethodnika - među ovim delima su i tri sonate. Poznata Sonata b-mol stoji zagonetno kao Sfinga u čitavom Šopenovom delu. Izgleda da je njen centralni deo u trećem stavu - posmrtnom maršu. Ovaj stav okružuju: prvi - slika borbe, drugi - tmurni skerco, i neobični četvrti stav, koji „sugeriše nespokojstvo duše koja luta između grobova". Sonata h-mol je vedrije delo, moćno i zrelo. U njemu se nalaze obrasci komponovanja koji će se primenjivati u XX veku!

Najzad, dugo veštački održavano i neprirodno „prijateljstvo" Žorž Sand i Šopena bilo je okončano mučnim rastankom. Za Šopena je, svakako, bilo neizdržljivo da bude samo „stranac" u kući svoje prijateljice, sa dvoje njene odrasle dece, i gomilom raznih spletki ili podlosti.

Nailaze teški dani. Šopen odlazi u Pariz. Bolestan je, ne može da komponuje. Život postaje suvišan...

List, prijatelj i prvi biograf Šopenov, opisao je njegove poslednje trenutke: „Grčeviti san trajao je sve do 17. oktobra. Oko dva sata nastupi agonija; hladan znoj obli njegovo čelo. Posle kraće nesvestice zapita on jedva čujnim glasom: Ko je kraj mene? Zatim podiže glavu da bi poljubio ruku svom prijatelju Gutmanu i ispusti dušu uz taj poslednji dokaz svoga prijateljstva i zahvalnosti. Kao što je njegov život bio otelovljenje ljubavi, bila je to i njegova smrt."

* * *

Iz pisma grofici Potockoj: „Bah je kao astronom koji pomoću brojeva nalazi najlepše zvezde. Betoven obuhvata univerzum snagom svoga duha. Ja se ne penjem tako visoko. Već davno sam odlučio da će moj univerzum biti ljudska duša i srce."